Tokom školovanja i odrastanja bilo je uobičajeno slušati iznova ponovljenu izreku da je istorija učiteljica života. Obrazovni sistem često nam je nudio znanja koja su se vremenom dogmatizovala i koja su kao takva trebala da budu naučena, ponovljena a potom nerijetko i potpuno zaboravljena. Nikada se nisam mogao složiti sa socijološkom idejom da smo pojedinačne prazne ploče (John Lock) u koje treba posaditi znanje i ponašanje kako bismo bili operativni i društveno prihvatljivi. Moje neslaganje sa ovom idejom rezultat je činjenice da često nisam imao potpuno povjerenje u tvorce nekih znanja ili ponašanja.

Prelazeći iz jednog perioda u drugi, od jedne generacije do druge ili treće, iz perioda oporavka od dugih velikih ratova (Drugi svjetski rat na primjer) u period zabave i zaborava (sada) istorija kao “nauka o životu” prestaje da ima naročit značaj. Prihvatljivo postaje samo ono što se dešava sada.

Ubrzana i ekspanzivna digitalizacija i trendovi koje je digitalizacija donijela sa sobom (ogromna količina dnevno proizvedenog sadržaja veoma kratkog roka trajanja, smanjena pažnja i interesovanje, brza konzumacija sadržaja) preuzimaju u potpunosti i taj sadašnji trenutak. Novi prozor u svijet (pojava televizora svojevremeno je vješto najavljivana i reklamirana na ovaj način) i novi učitelji i očevi života postaju brojni mediji, zvanični i nezvanični profili i ličnosti koje stoje iza njih. Poplava neprovjerenih i beznačajnih informacija postaje takođe neizostavni dio onoga što nazivamo sada. Uvijena, često neprovjerena i teško mjerljiva istina postaje suverena kategorija savremenog života. Nalazi se svuda, kao informacija, zvanična ili nezvanična, kao pompezna maštarija, ideja, proizvod, akcija.

Prilikom rada na pojedinim projektima počeo sam da gajim animozitet prema određenim riječima i terminima. Konzistentnost je prva riječ na mojoj listi. Suviše olako i često je bila korištena kao termin, ali jako rijetko kao ideja ili sastavni element projekta ili proizvoda na kojem bih radio. Bili bi potrebni višestruki napori da se to ispravi. Sa svim ovim želim da skrenem pažnju na to kako se trend obezvrijeđene riječi proširio na gotovo sve nivoe života i da to zasigurno može da se koriguje, promijeni. Važno je birati riječi, ništa manje važno je obećanja držati pod kontrolom i biti svjestan koliko jako rezonuju u nama i ljudima oko nas.

Posmatrajući kreativne industrije (digitalni produkt dizajn prije svega) uviđam koliko prostora i mogućnosti postoji za kreiranje postojanog, istinitog i edukativnog sadržaja i informacija i smatram da će razvoj tehnologije u veoma kratkom periodu značiti upravo to. Zasitili smo se neiskrenosti i kratkoročne zabave.