Nakon destruktivnih ambicija tokom Drugog svjetskog rata, neumorne Sile razaranja preusmjerile su svoj bijes i snagu na uspostavljanje novog društvenog sistema. Nedostajalo je svega: ljudi, hrane, životinja, novca, zdravog razuma i reda. Sile razaranja i bijesa, nedavno sam to shvatio, svoju volju uspostavljaju upravo na temelju svega navedenoga: na temeljima porušenog svijeta građenog godinama, generacijama i na činjenici da je umjesto reda zavladao potpuni haos. Zato je, pretpostavljam, i osnovna krilatica Sila razaranja ta da “red nastaje iz haosa” (“Ordo ab Chao” na latinskom). Preživjeli, iznemogli, obični ljudi, kao da nikada niti nemaju neku drugu opciju osim da se prepuste euforiji okončanja bijesa i nemira, nemajući dovoljno snage da shvate da Sile razaranja i bijesa predvode i novonastale okolnosti, da iz temelja grade unaprijed projektovano i isplanirano, novo društvo. 

Porušeno je trebalo ponovo izgraditi. Cijela priroda i sav poznati, normalni, vidljivi svijet funkcioniše na ovom principu: svi gledamo u budućnost i unaprijed, duboko u nama postoje nevjerovatni mehanizmi koji kolektivne i lične tragedije gotovo alhemijski preobražavaju u snagu i volju za životom. Kada smo ugroženi i nadomak fatalne destrukcije, život postaje osnovna valuta, jedina vrijednost koja nam preostaje. Zbog toga bi se društva tako brzo podizala nakon uništenja - živi ljudi su ih ponovno gradili svojom nevjerovatnom voljom i željom za životom. Porušeno je trebalo ponovo izgraditi. Cijela priroda i sav poznati, normalni, vidljivi svijet funkcioniše na ovom principu: svi gledamo u budućnost i unaprijed, duboko u nama postoje nevjerovatni mehanizmi koji kolektivne i lične tragedije gotovo alhemijski preobražavaju u snagu i volju za životom. Kada smo ugroženi i nadomak fatalne destrukcije, život postaje osnovna valuta, jedina vrijednost koja nam preostaje. Zbog toga bi se društva tako brzo podizala nakon uništenja - živi ljudi su ih ponovno gradili svojom nevjerovatnom voljom i željom za životom. 

U euforiji pobjede života nad destrukcijom, Sile razaranja popularizovale su gradove koji su se iznova podizali, širili, betonirali i tako uvlačili i sabirali (u sebe) sve veći broj ljudi. Sa druge strane, obrnutom proporcijom, sela su se praznila, dok su zanatske vještine i praktična znanja potpuno izdisala.

Proces podizanja porušenog iz temelja - nova preobrazba, naglasak stavlja na upotrebu isključivo novih materijala (materijala budućnosti kako su se popularno zvali) poput plastike, silikona, poliestera i drugih sintetičkih, neorganskih materijala. Industrija i masovna proizvodnja ovih materijala ugrožavala je i dugoročno uništavala životnu sredinu i zdravlje ljudi, međutim, iz perspektive Sila razaranja, njihova proizvodnja bila je nužna jer je proces proizvodnje bio povoljan, brz i efektan. Identičnom brzinom i efektnošću su i čestice plastike, kao krunski materijal budućnosti, došle i u naše živote i organizme, rijeke, jezera, okeane i zemlju. Odrastao čovjek danas akumuliše u sebi oko sedam grama plastike koja je zaslužna za brojne bolesti (tokom života, kroz vazduh, vodu i hranu unosimo u sebe između dvadeset i četrdeset kilograma plastike).

Gradovima podizanim iz pepela nakon destrukcije “materijali budućnosti” su bili neophodni. Za njihovu proizvodnju građene su ogromne fabrike i postrojenja. Fabrikama su bili potrebni operativci, radnici, tehnolozi i inženjeri, ljudi. Na ovaj način, geslom lagodnijeg, laganijeg i sigurnijeg života, gradovi i fabrike sabirali su ogroman broj ljudi i tako bili zaslužni za pražnjenje sela. Tako su gotovo potpuno nestala sela.

Pražnjenjem sela i širenjem i popularizovanjem gradova bila je potrebna organizovana proizvodnja prehrambenih sirovina i hrane. Kako sela gotovo da nisu ni postojala i kako hranu nije imao više ko da proizvodi, osnivali su se i složeni poljoprivredno-industrijski kombinati koji bi integrisali cijele procese proizvodnje: od ratarstva, stočarstva, sve do prerade i distribucije. Težnja ka organizovanom, masovnom proizvodnjom, dominacijom i vlasništvom nad proizvodnjom prehrambenih sirovina i gotovih prehrambenih proizvoda rezultirala je uzgojem monokultura, korišćenjem kontrolisanog, laboratorijski modifikovanog sjemena i upotrebu hemijskih sredstava i pesticida. Pod znakom nužnosti i neupitnosti, zbog neophodne brzine i sigurnosti u proizvodni proces (identično kao u slučaju proizvodnje “materijala budućnosti”) neorgansko, hemijsko i sintetičko je tako polako počelo da se upotrebljava i u prehrambenoj industriji.

Tada se desila još jedna naizgled spontana i slučajna transformacija u prehrambenoj industriji. Dominacija nad proizvodnim ciklusom ipak nije mogla da održi korak sa potrebama i potražnjom, bilo je neophodno sistemsko rješenje koje bi ove nedostatke nadomjestilo. Grad je morao da održi svoj status ugodne i sigurne utopije. Kao odgovor na potražnju, stvorena su dodatna sintetička rješenja, arome, pojačivači okusa, stabilizatori, konzervansi, vještački šećeri, vještačke neorganske masti i ulja.

Tako je neorgansko postalo sastavni dio naših života, našeg prehrambenog lanca i kompletnog našeg životnog ciklusa. Opravdano smatram da je transformacija čovjeka, njegova tranzicija od normalnog, prirodnog, zdravog, intuitivnog, empatičkog, duhovnog i organskog ka sintetičkom, binarnom i bolesnom (fizički, mentalno i duhovno) započela mnogo ranije, međutim, stvarni scenario čovjekove transformacije zvanično otpočinje pojavom neorganskih jedinjenja, vještačkih elemenata koji oponašaju i time predstavljaju simulaciju stvarnih, organskih jedinjenja i elemenata. U trenutku kada za kolač ili tortu više nije bila potrebna stvarna jagoda nego aroma jagode kao njena simulacija, u trenutku kada za limunadu više nije bio potreban limun nego njegova sintetička zamjena, okus ili aroma limuna; u trenutku kada je margarin kao sintetički proizvod zamijenio putar, tada je čovječanstvu nametnuta tranzicija i transformacija u vrijeme čiste simulacije i iluzije. Sile razaranja i bijesa pobrinule su se da cijeli taj proces izgleda slučajan, neprimjetan i neophodan, dugoročan i spontan.

Simulacija, međutim, nije sama po sebi cilj. Ona je neka vrsta sredstva u razvojnoj putanji procesa transformacije svijesti ljudi. Njen osnovni zadatak bio je da se čovjeka navikne na to da je aroma vanilije, kao hemijsko sintetičko jedinjenje, identično stvarnom okusu vanilije - dakle, konverzija i zamjena stvarnog za nestvarno (istinito za lažno). Simulacija nam je došla najprije kroz tijelo. Prvo smo je “okusili”, probali i probavili, naviknuli i naučili svoje tjelesne receptore na njeno prisustvo, toliko, da ne bismo bili u stanju da razlikujemo stvarnu vanilu od sintetičke. Nakon toga, simulacija je mogla da nastavi svoju razvojnu fazu dalje i kroz našu svijest. Istina je mogla olako da se zamijeni pojmovima i konceptima koji su joj suprotni - neistinom.

U trenutku svoje nadogradnje i evolucije u našoj svijesti, simulacija je postupno izgubila svoju vezu sa originalom, prestala je da liči na stvarnost koju je oponašala. Naš um mnogo je lakše zavarati nego naše tijelo. Dok se tijelu još uvijek nudi aroma jagode kao simulacija i podsjećanje na stvarnu jagodu iz prirode, naš um puno je lakše manipulisati, simulacija u našem umu ne mora ni da se pretvara da je kopija. Simulacija je tako postala privid stvarniji od same stvarnosti brišući granice između stvarnosti i iluzije (istine i laži) - postala je simulakrum (latinski Simulacrum - privid) i počela da generiše i fabrikuje svoje svjetove i svoje istine: u virtuelnoj stvarnosti, na društvenim mrežama, u rijaliti programima.

Profili unutar društvenih mreža sada predstavljaju idealizovane i iscenirane verzije života, često mnogo privlačnije i "stvarnije" od svakodnevice stvarnih korisnika koji stoje iza njih. Sve se postupno mijenja i transformiše pa i Sile razaranja i bijesa koje danas postaju Sile zakona, istine i reda. Nakon što su (is)komponovale novu virtuelnu stvarnost, nakon što su edukovale ljudsku zajednicu i pripremile je za to da je aroma i simulacija jagode isto što i stvarna prirodna jagoda, a virtuena stvarnost postupno stvarnija i istinitija od one realne, Sile razaranja i bijesa (prekomponovane u Sile zakona, istine i reda) stvaraju nove, virtuelne verzije istina.

Te verzije istina sve više nadjačavaju stvarne istine i pravde u realnom vremenu. Dok smo se prilagođavali novim okolnostima i potrebi da izgledamo i zvučimo ljepše i pametnije u virtuelnim stvarnostima i društvenim mrežama, desio se jedan paralelan presedan: ono što se dogodi u stvarnosti, nakon što se provuče kroz filter simulacije, automatski postaje simulakrum, prestaje dakle da ima veze sa stvarnošću, preuzima epitete stvarnosti i, vraćeno u stvarno i realno, postaje nova stvarnost ((ne)stvarnost iznad stvarnosti, (ne)istina izvan stvarne istine). Simulakrum tako odvojen od svoje početne ideje i istine, automatski je poništava i kreira novu, najprije unutar virtuelne, vještačke stvarnosti pa potom i u onoj sve bljeđoj stvarnosti u kojoj živimo svoje realne živote. Preoblikovana, svaka informacija postaje nova stvarnost i neopoziva, nova istina.

Po ugledu na rijaliti programe, istina i neistina se sve češće popularizuju, istina se ne provodi i ne dokazuje kroz zakon i pravdu nego kroz medije, kroz polarizaciju, “lajkove”, sviđanje ili nesviđanje, kroz cjelokupnu vještački projektovanu sliku osobe, nacije ili države koja je neku nepravdu učinila. Istina i neistina, pravda i nepravda, gotovo da se više i ne dokazuju. One se kreiraju i fabrikuju. Tako sve više funkcioniše interna i globalna politika, medicina, skrb za životnu sredinu, pravda, zakon i red.

Želim da vjerujem u to da nam je još uvijek dostupna crvena pilula. Koliko dugo, to nije sigurno.